U Bosni i Hercegovini često se govori o odlasku mladih i obrazovanih ljudi, o deficitu stručnjaka i potrebi za znanjem. Ipak, stvarnost nerijetko demantuje te narative.
Jedna od onih koja danas svjedoči toj kontradikciji je Amila Dudo Alić, doktorica historije države i prava, osoba s invaliditetom stopostotnog stepena, koja se, uprkos najvišem akademskom zvanju, nalazi na birou za zapošljavanje.
Sva tri ciklusa studija Amila je završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku. Doktorsku disertaciju odbranila je prije dva mjeseca, čime je stekla zvanje doktorice nauka iz oblasti historije države i prava i postala jedna od svega pet poslijeratnih doktora ove katedre u Bosni i Hercegovini. Riječ je o izuzetno rijetkom i vrijednom akademskom profilu, koji se u pravilu teško pronalazi i još teže gradi.
Govoreći o svom obrazovanju, Amila ističe da je akademski put za nju bio izvor snage, a ne prepreka.
„Svoje školovanje doživljavala sam kao lično i profesionalno osnaživanje. Bila sam zadovoljna kako vlastitim znanjem, tako i profesorima i osobljem Pravnog fakulteta Univerziteta u Travniku, gdje sam završila sva tri ciklusa studija“, kaže ona.
Zanimljivo je da, kako navodi, tokom studiranja gotovo da nije imala ozbiljnijih prepreka vezanih za invaliditet.
„Što se školovanja tiče, nisam, hvala Bogu, imala prepreka. Prepreke su došle kasnije, prilikom zapošljavanja“, iskreno dodaje.
Veliku ulogu u njenom obrazovnom putu imao je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji je kroz programe profesionalne rehabilitacije finansijski podržao njeno školovanje.
„Za Fond sam čula prije šest godina i na toj podršci sam neizmjerno zahvalna. Fond je od ogromne koristi osobama s invaliditetom i iskreno mislim da su jedni od rijetkih koji zaista imaju sluha za nas“, naglašava Amila.
Ta podrška, kako kaže, nije bila samo materijalna.
„Najviše mi je značilo to što sam imala osjećaj da neko vjeruje u moj potencijal i da moj trud ima smisla. To vam daje snagu da nastavite, čak i kada je teško“, ističe.
Međutim, završetkom akademskog puta započinje nova faza, ona koja se pokazala znatno izazovnijom. Danas se Amila nalazi na evidenciji biroa za zapošljavanje, suočena s kontinuiranim odbijenicama.
„Trenutno sam na birou. Aktivno tražim posao, ali dobijam uglavnom odbijenice. To je, iskreno, najteži dio mog puta“, kaže bez gorčine, ali svjesna neizvjesnosti koja prati potragu za zaposlenjem.
Njena uža oblast, historija države i prava, od izuzetnog je značaja za razumijevanje razvoja pravnih sistema, institucija i društvenih odnosa. Ipak, znanje i stručnost često ostaju u sjeni predrasuda.
„Invaliditet, nažalost, često zasjeni sve ono što osoba zna i može. Kao da se prvo gleda ono što nedostaje, a tek onda ono što nudite“, pojašnjava.
Amila ističe da ne traži privilegije, niti poseban tretman. Njena očekivanja su jednostavna.
„Meni bi trenutno najviše značilo da dobijem posao na neodređeno. Važno mi je da riješim svoj status, da radim, da budem aktivna i korisna“, kaže.
Uprkos svemu, nije izgubila vjeru u smisao obrazovanja i ličnog truda. „Postati doktorica nauka, uprkos invaliditetu, za mene znači potvrdu da invaliditet ne definiše granice znanja i uspjeha. To je moja lična pobjeda, ali i poruka drugima da ne odustaju“, ističe.
I dok je njen lični uspjeh neupitan, šira slika otvara pitanje koliko društvo zna prepoznati i iskoristiti takav potencijal.
Njena priča je priča o neiskorištenom potencijalu, o sistemu koji zna podržati obrazovanje, ali često zakaže onda kada znanje treba pretočiti u rad i doprinos zajednici.
„Ja sam spremna učiti, raditi i prilagođavati se. Samo mi je potrebna prilika“, naglašava.
Zato je važno da svi zajedno, kao društvo zapitamo, prepoznajemo li znanje kada nam je dostupno i imamo li hrabrosti dati šansu onima koji su je svojim radom već zaslužili?
Njena priča ostaje svjedočanstvo da znanje postoji, ali i da prostor za njegovu primjenu još uvijek nije jednak za sve. Zašto? Zapitajmo se.