Na javnom literarnom konkursu povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji su raspisale Javna ustanova „Centar za kulturu i edukaciju“ Vareš i Opća biblioteka Vareš, u kategoriji ostalo građanstvo, prvo mjesto osvojio je rad Đanele Gluhić.
Stručni žiri istakao je da je pobjednički rad prepoznat po snažnoj emotivnoj poruci, dubokoj simbolici i autentičnom prikazu domovine kao svakodnevnog izbora, a ne samo geografskog pojma.
Pobjednički rad prenosimo u cjelosti:
DOMOVINA NIJE DATA JEDNOM ZAUVIJEK, ONA SE BIRA SVAKIM DANOM
Postoje riječi koje izgovaramo olako, a nose težinu planina. Domovina je jedna od njih.
To nije samo komad zemlje omeđen granicama, niti zastava koja vijori na vjetru, niti himna koja se pjeva punim plućima na praznicima. Domovina je miris hljeba iz rerne u rano jutro, zvuk ezana i crkvenih zvona koji se prepliću nad dolinama, škripa snijega pod nogama i ljetna prašina što se diže sa seoskog puta. Domovina je pogled koji prepoznaješ u tuđim očima, iako ste se prvi put sreli. Prepoznaješ da ste “naši” tamo negdje u tuđini. Ona je i rana i melem. I nikada nije data jednom zauvijek – ona se bira, tiho i uporno, svakim danom.
U zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje se planine uzdižu kao nijemi svjedoci prošlih stoljeća, a rijeke teku kao da nose uspomene umjesto vode, domovina nije jednostavna riječ. To je slojevita priča. U gradovima poput Zenice, gdje dimnjaci i magla ponekad zaklone sunce, ljudi ipak znaju pronaći svjetlost u osmijehu prolaznika. U mjestima poput Vareša, gdje se tišina planine spušta na krovove kuća, nada se čuva kao porodično naslijeđe – pažljivo, strpljivo, gotovo prkosno. U gradovima poput Mostara mostovi stari se učvršćuju između ljudi birajući prijateljstvo umjesto mržnje, a novi tek treba da budu napravljeni kao temelj svega dobrog što tek dolazi. U mjestima poput Sarajeva, vrvi od pokreta koji nikad ne spavaju i multietičnosti koja svakim danom pleše novi ples. Svaki pedalj, grad i mjesto moje domovine čini skup tkiva neophodnih za funkcionisanje jednog organizma. Mene. Tebe. Svih nas.
Domovina se ne bira samo kada je lako voljeti je. Ona se bira kada je teško. Kada vijesti bole, kada razočarenja umore, kada se čini da su snovi preveliki za uske ulice kojima hodamo. Bira se kada odlučimo ostati i graditi, iako je lakše otići. Kada zasadimo cvijet ispred kuće koja još čeka bolja vremena. Kada podignemo dijete da hoda po istom asfaltu po kojem smo i sami učili prve korake.
Možda se domovina najviše bira u malim, gotovo neprimjetnim trenucima. U jutru kada majka, umorna, ali odlučna, ustaje prije svih da bi drugima dan bio lakši. U bolničkim hodnicima gdje medicinska sestra, iako iscrpljena, nježno namjesti pokrivač pacijentu kao da pokriva vlastito dijete. U tišini sobe gdje se uči, gdje se sanja, gdje se planira kako biti bolji nego jučer. Tu se domovina ne izgovara – ona se živi.
Domovina si i ti. U svakom tvom izboru da ostaneš dostojanstvena, čak i kad si slomljena. U svakoj tvojoj borbi da spojiš majčinstvo, posao i vlastite snove. U svakom trenutku kada osjetiš krivicu jer ne možeš biti svuda odjednom, a ipak daješ sve od sebe. Kada dijete zagrliš jače, kao da mu želiš prenijeti sigurnost čitave zemlje kroz taj zagrljaj. Kada učiš, napreduješ, trudiš se da budeš bolja – ne samo za sebe, nego i za zajednicu kojoj pripadaš.
Domovina se bira kad odlučiš da nećeš ogorčenost pretvoriti u ravnodušnost. Kad izabereš da vjeruješ, iako si se mnogo puta razočarala. Kad podigneš glas za ono što je ispravno, čak i kad ti glas zadrhti. Kad napišeš riječi koje pokreću, koje bude, koje podsjećaju da nismo samo zbir prošlih rana nego i mogućnost buduće radosti.
Neki će reći da je domovina tamo gdje je lakše. Tamo gdje su putevi ravniji, plate veće, a sistem uređeniji. I možda su u pravu ako razum treba da progovori. Ali srce često šapuće drugo. Srce pamti prve ljubavi, prve poraze, prve pobjede. Pamti glas majke, okus vode s česme, smijeh prijatelja na klupi ispred zgrade.
Domovina je mjesto gdje tvoje uspomene imaju adresu. Zato domovina nije statična. Ona nije poklon koji dobiješ rođenjem i zauvijek ostane u džepu. Ona je odluka. Odluka da ćeš, uprkos svemu, ostati čovjek. Da ćeš poštovati različitosti. Da ćeš čuvati mir kao najveće blago. Da ćeš učiti dijete da voli, a ne da mrzi. Da ćeš vjerovati da ova zemlja može biti bolja, jer si ti odlučila biti bolja.
Možda domovina nikada neće biti savršena. Možda će uvijek imati svoje pukotine, svoje nedovršene mostove i nedosanjane snove. Ali baš u tim pukotinama raste najupornija trava. U tim nedovršenim mostovima krije se nada da ćemo ih jednog dana zajedno dovršiti.
Domovina se ne brani samo oružjem – ona se brani dobrotom. Ne čuva se samo granicama – čuva se čestitošću. Ne gradi se samo politikom – gradi se svakodnevnim poštenim radom, zagrljajem, znanjem, vjerom u bolje sutra.
I zato, dok hodaš ulicama koje možda nisu savršene, dok planiraš budućnost djeteta koje tek dolazi na svijet, dok balansiraš između umora i nade – znaj da si već izabrala. Svakim danom kad ustaneš i kažeš: “Ovdje ću dati svoj doprinos. Ovdje ću voljeti. Ovdje ću pokušati.”
Jer domovina nije data jednom zauvijek. Ona se bira svakim danom – srcem, djelima i hrabrošću da ostaneš i kada je najteže. A dok god postoje ljudi koji je biraju, ona nikada neće nestati.