Probudiš se tako nekad s kolektivnim gubitkom i razmišljaš gdje smo pogriješili, gdje smo mogli bolje, gdje smo bili gadovi, a gdje, nažalost, ne.
Dobri Bosnjo je najkomplikovanija životinja i na vrhu liste komplikovanih i neobjašnjivih.
i
Nisam od onih što ljude dijele na seoske i gradske jer mogu sa sigurnošću da kažem da su svi isti, jer kad-tad i oni za koje kažeš da su fina gradska raja katkad pokažu kompleks bitnosti i ona riječ “fina” se samo utopi u nepokretnost mozga da bude objektivan, pa se smatraju boljim jer su odrasli u čaršiji, a zemljoradnike i poljoprivrednike smatraju manjim od sebe jer, pobogu, nisu odrasli na asfaltu… I ne, neću reći čast izuzecima.
Kolumna: Aicha iz kasabe
Mi u malim mjestima kao što je Vareš volimo jedni drugima da pregrizemo grkljan nego da živimo svi za jednog, jedan za sve, kako bi trebali, jer ostade nas šaka jada. A kad malo bolje razmislim, možda je to prirodna selekcija. Pojest ćemo se iznutra kao rak i na kraju neće ostati ništa sem prirodne ljepote koja nas ne zaslužuje.
Odakle zapravo dolazi ovaj uvod, ljutnja i ogorčenost? Jutros poranih prije posla da pijem kafu u čaršiji i prelazim preko novoimenovanog Potočkog mosta i vidim ogledalo naše kasabe. Prosuta zemlja sa cvijećem bez saksije na sredini mosta. Saksija vjerovatno završila u Stavnji. Malo je Stavnji smeća, saksija je rekvizit koji fali da bi bila raznovrsna, da se sve to zaustavi u Pajtovu na brani hidrocentrale.
Obuze me tuga, ljutnja, žalost. Zastadoh na istom mostu okrećući se oko sebe tražeći nešto, a ne znam ni šta tražim.
Pomislih sama u sebi: kreni dalje, nemoj se nervirati, rano je, nije ni 7. Ne vrijedi…
I tako idem ja, tješim samu sebe, ubjeđujem se: ma hajde, to je izolovan slučaj, nemoguće je da smo takvi. Nesvjesna dokle sam stigla, izgubljena u mislima, upućena prema kafiću, mehanički koračam, ne gledam oko sebe, i baš u trenutku kad mi se raspravljaju dobri i loši glasovi u glavi i taman da ovaj pozitivni pobijedi, nagazih patikom na staklo.
Spustih pogled i imam šta i vidjeti – razbijena pivska boca na donjem dijelu pijace, možda su čak bile i dvije. I opet zastadoh i onaj negativni glas u glavi poče da nadjačava onog pozitivnog jer ovaj ostade bez argumenata.
Uhvatih se kako naglas komentarišem: pa možda je ovo onaj isti koji je razbio saksiju na mostu. Opet pokušavajući odbraniti i odagnati tugu i samu sebe uvjeriti da nismo mi tako loši. Iako mi rano jutro prizor za prizorom pokazuje isto.
I možda najporažavajuća činjenica je da kad svi otključamo skupe ciglice, pokrenemo plavo F. Instinktivno, prvu stvar ćemo napljuvati, nebitno je da li je u našoj kasabi ili je negdje drugo u našem malom trokutu, jer jaki smo na tastaturi, a na djelima ne postojimo.
Trenutno smo svi selektori i stručnjaci da kažemo kako su momci sinoć bili loši, lijeni, ovakvi i onakvi. Sada su nam najgori iako imamo među njima i svoje gore list.
Umjesto da smo svi sinoć sa brojem 15 paradirali kasabom i preplavili fan zonu, ponosni, većina je ostala kraj tastature da kaže kako ništa ne valja. I čujem tako na izlazu pogrdne riječi na naše dijete. I zaspah sinoć s tugom u nadi da će jutro biti bolje i pametnije.
A jutro – izvrnuto cvijeće na mostu bez saksije, razbijene pivske boce na pijaci.
Ali sve je to nebitno, petak je, ide vikend, danas džuma pa će prvo jedni saprati savjest jer će se u petak pojaviti na džumi da ljudi vide i da hodža upiše plus na prisustvo, a onda će u nedjelju drugi na misu da urade isto, samo kod drugog čovjeka pod sličnim ogrtačem.
I ne, ne dijelim nas na naše i njihove, nema nas zajedno dovoljno svakako za dvije strane…
I ponovo da se vratim na uvod. Gdje smo pogriješili? Bolje pitanje – gdje nismo. Gdje smo bili gadovi, a gdje, nažalost, ne?
Nažalost, jedino je da nam gadosti na svakom koraku ne manjka. Jer saksiju nije bacio jedan čovjek, bacio ju je mentalitet koji godinama zaljevamo.