Fudbal je, još jednom, postao način na koji Bosna noćne more pretvara u prelijepe snove. Potencijalno, ovog puta, u snove koji se ostvaruju.
Ono što se dešava u Sjedinjenim Američkim Državama je čudo koje mi tjera suze radosnice na oči, a to se nije često dešavalo tokom proteklih 35 godina koliko pišem o Bosni.
Ono što se događa u SAD-u nije samo stvar afirmacije Bosne, našeg tima i naših navijača, iako jeste i to. Ne radi se ni o tome da su Bosna i Bosanci spasili fudbal od njegovog najgoreg lica, nasilja i novca, kako bi ga afirmisali u njegovom ludom, najboljem izdanju.
Radi se o tome kako je i zašto mladi i briljantni bosanski tim, uz čistu, dobronamjernu ali strastvenu radost svojih navijača, osvojio srca SAD-a i Kanade, zemalja domaćina; svaki američki prijatelj kojeg imam, a imam ih na desetine, zaljubio se u Bosnu i Bosance.
Bosna je odjednom svima omiljena zemlja. Hvala Barbarezovim momcima, Zmajevima; hvala ikoni i vođi tima, neustrašivom Edinu Džeki; hvala svakom od ta 26 igrača, od kojih su neki tek izašli iz školskih klupa. Hvala svima na stadionu i ispred velikih ekrana širom zemlje. I hvala jednoj luckastoj pjesmi o odlasku u Ameriku, koja je sada prilagođena: prijatelj mi priča da u jednom baru u Las Vegasu stalni gosti pjevaju: „I am from America / Take me to Bosnia!”
‘Teren je mjesto gdje se Bosna zapravo ostvaruje’
Prije 14 godina napisao sam najčitaniji članak u svojoj dosadašnjoj karijeri, koja je, s razlogom ili bez njega, dobrim dijelom bila oblikovana Bosnom.
Da podsjetim na taj tekst: „Bosanski napadač Vedad Ibišević odrastao je kao izbjeglica u St. Louisu. Igra za Štutgart, a postigao je gol za Bosnu protiv Litvanije koji je reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo. ‘Bio sam mali, ali ne toliko mali’, kaže o ratu. Ibišević je i bio je prisiljen pobjeći iz svog rodnog grada 1992. godine. ‘Vidio sam mnogo, mnogo užasnih stvari’, prisjeća se nakon treninga u Zenici. Otac i amidža su mu ubijeni, selo njegovih roditelja sravnjeno sa zemljom. Ibišević je bio među onim sretnicima koji su osigurali mjesto u autobusu za Tuzlu, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, a posljednji dio puta morali su prepješačiti, prolazeći pored leševa razbacanih duž puta. ‘Ljudi iz drugih zemalja to ne razumiju’, nastavlja on. ‘Za njih je to samo još jedna fudbalska utakmica, a gol koji sam postigao – samo gol. Ali to nije samo gol. Mislim da ljudi koji me poznaju i koji poznaju članove moje porodice imaju isti osjećaj: To nije samo gol. To je mnogo više od toga. To je čitava priča'“.
Svi znamo da je to „čitava priča”. I sada je ponovo tako, osim što smo ovog puta sa novom generacijom. Uzmimo za primjer Kerima Alajbegovića, koji je postigao gol protiv Katara nakon što je gol iz penala, hladan kao špricer, dao najboljem golmanu na svijetu, Italijanu Gianluigiju Donnarummi, i doveo nas tu gdje smo sada. On još nije bio ni rođen kada sam prvi put gledao Edina Džeku kako igra i daje gol za Bosnu, na stadionu Koševo u sparnoj ljetnoj noći protiv Turske 2007. godine.
Samo zamislite: Ibišević je preživio masakr nad svojom porodicom u Vlasenici. Nevjerovatni Bajraktarević je sin majke koja je pobjegla iz srebreničkog pakla. Pravo američko dijete u najljepšem smislu te riječi – rođen u Wisconsinu, ali igra za domovinu. Poput Džeke, koji je odbio češke i njemačke ponude da bi igrao za Bosnu, Bajraktarević je izabrao da predstavlja Bosnu umjesto zemlje svog rođenja – izabrao je između dvije pripadnosti. Kako sam objašnjava, sa čistim američkim akcentom s kojim je odrastao: „Tamo su mi roditelji rođeni… To je mala zemlja, tako da je to kao porodica. To je najbolji osjećaj“.
Da, Esmire: „to je čitava priča“, priča koja se odvijala prije nego što si se rodio: najveći masakr na evropskom tlu od Trećeg Reicha, koji je tvoja majka – hvala Bogu – preživjela da bi te rodila u zemlji sa čijim se timom sada suočavaš na Svjetskom prvenstvu. Malo je mogla znati, dok je bježala iz tog pakla…
‘Za njih postoji lakoća postojanja koju mi nemamo’
Bosna je mala zemlja, zapravo jedno selo – a jedan od najgorih aspekata genocida bila je njegova makabrična bliskost: ljudi su poznavali one koji su ih mučili, silovali i ubijali. Zmajevi na Svjetskom prvenstvu tu bliskost okreću naglavačke, prkose joj, preokreću je u nešto radosno i afirmativno. Bosna je zemlja koja šalje svoj tim na Svjetsko prvenstvo, a samo bliski prijatelji znaju igrače – tačnije, njihove babe i djedove – iz škole.
Ljudi koji su se vratili u Bosnu tokom ljeta povezuju se u dva smjera: preko velikog okeana s Amerikom putem velikih ekrana i televizije, te sa sopstvenim naslijeđem i zajednicom. Moja draga prijateljica Rejhana Hadžić vratila se u Kakanj da gleda utakmice i poslala mi je sljedeću, veličanstvenu SMS poruku prije utakmice protiv Katara, a vezano uz odličnog veznjaka Ivana Šunjića:
„Nisam sigurna jesam li ti ikada rekla, ali Šunjić je iz Kaknja. Njegov djed mi je bio nastavnik matematike, a njegov stric Jakša jedan od mojih najbližih prijatelja. Jakša je živio u Londonu, ali je nažalost preminuo; znao je fudbal kao enciklopediju. Sjedili bismo zajedno i gledali utakmice; znao je svaki statistički podatak, svaku utakmicu. Samo zamisli koliko bi sada bio ponosan. Znam da bi bio u Americi i navijao za Ivana. To je samo podsjetnik na to koliko je Kakanj jak.”
Kada gledaš fudbal, zaboraviš politiku
Kada sam 5. augusta 1992. godine ušao u logor smrti Omarska – na dan koji mi je promijenio život i učinio me neopozivo ‘Bosancem’ – samo je jedna osoba progovorila u kamere ITN-a koje sam pratio, sjedeći, vidno prestrašen, uz svoju vodenastu čorbu od graha. „Ne želim lagati, ali ne smijem reći istinu“, rekao je. Često sam se pitao da li mu je ta izjava spasila ili odnijela život, sve do skupa solidarnosti koji je organizovao Paddy Ashdown 2008. godine. Unutra je ušetalo lice koje sam prepoznao: zamalo sam pao sa stolice.
Džemal Paratušić živi sa svojom porodicom u Borehamwoodu, a njegova kćerka Aldijana upravo je doletjela iz Los Angelesa u Seattle. „Spava, ali jedva čekam da je pitam sve o tome“, kaže Džemal. „Kada gledaš fudbal, zaboraviš politiku. Tako smo ponosni na našu mladu reprezentaciju; Svjetsko prvenstvo je ujedinilo Bosnu: djecu, odrasle, sve. Na kratko, fudbal spaja Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve rođene u našoj lijepoj domovini, kao i nove generacije Bosanaca rođene širom svijeta. Ujedinjuje one koji su ostali i one koji su bili prisiljeni otići zbog rata… Da, ovo je povezano s ratom: ja sam bio jedan od onih koji su morali pobjeći iz svoje zemlje i ponovo izgraditi život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali kao i mnogi drugi, nikada nisam prestao nositi Bosnu u srcu“. Džemal ne voli riječ „dijaspora“ – više voli izraz „prognanici“. „Sada se svi molimo za istu stvar”, nastavlja on: „dobar rezultat, ali mi smo uvijek uz njih, pobijedili ili izgubili“.
Američki prijatelji mi kažu da bi se ta luckasta pjesma „I am from Bosnia“, koja se sluša po barovima širom zemlje, mogla čuti čak i među domaćim navijačima na stadionu u San Franciscu. Naravno, Amerikanci će podržati svoju reprezentaciju, kako i treba, sa strašću, kao što ćemo i mi našu.
Da, postoji nešto posebno u vezi s ovom utakmicom, kao što postoji nešto posebno i u ovom trenutku. S jedne strane, veoma je tužno što moramo igrati protiv domaćina koji nas toliko vole i što neko mora izgubiti. Ali, kako kaže Džemal, „šta god da se desi, to je samo bonus“; bez obzira na rezultat, znamo da će samo prisustvo Bosne u San Franciscu biti vrhunski primjer fudbala kao metafore za ono najbolje u ljudima i u svemu što nas okružuje.
To će također biti potvrda, makar i privremeno, ujedinjene bosanske države koju predstavlja grupa inspirativnih mladih ljudi, podržana i voljena od navijača kako na stadionu, tako i širom zajednice rasute po cijelom svijetu – zajednice koja je, sasvim zasluženo, sada zauzvrat voljena i cijenjena. To je grupa mladih ljudi, njihovih navijača i njihove zajednice, koja je sasvim zasluženo osvojila srca tog svijeta.
Članak je nastao u saradnji Festivala WARM i Mediacentra Sarajevo
Izvor: Oslobodjenje.ba
