Donedavni futsaler Sarajeva Nedžad Hodžić je za Sport1 i Oslobođenje govorio o svojim počecima, periodu u Žejezničaru i GFC-u, protekloj sezoni, planovima za nastavak karijere…
“Teško je pronaći prave riječi kada odlazi neko ko je srcem bio dio ovog kluba”, riječi su s kojima se GFC Sarajevo oprostio od Nedžada Hodžića. A to valja i zaslužiti – Hodžić je pet godina proveo u ekipi iz Skenderije; I nije ga uvijek išlo, ali je uvijek, floskulom rečeno, ostavljao srce na terenu. Mogao je ne biti među najboljim pojedincima svog tima, ali sebi nije dopuštao da se ne nađe među onim najborbenijim.
Ipak, nakon pet godina je došlo vrijeme za rastanak sa sarajevskim klubom. Neko drugi će od naredne sezone nositi “desetku” bordo tima, a portal Sport1je Nedžadov odlazak iz Sarajeva iskoristio za razgovor o njegovoj karijeri, periodu u GFC-u i drugim futsal temama.
“Moji prvi koraci su vezani za MNK Samirče iz Visokog. Taj klub mi je dao priliku da zakoračim u ovaj sport, osjetim čari futsala i osjetim šta znači biti dio ekipe. Zahvalan sam ljudima iz kluba koji su prepoznali potencijal i dali mi podršku od samog početka. Ljubav prema futsalu se rodila spontano. Kao dijete, stalno sam bio s loptom. Počelo je igranjem na školskim igralištima i u kvartu, a onda se pretvorilo u nešto ozbiljnije u NK Vareš, gdje sam prošao sve selekcije i naučio prve korake ozbiljnog fudbala. Njima sam jako zahvalan, tu su bili moji počeci pravog fudbala i odnosa prema njemu, a prvi ozbiljniji kontakt sa futsalom se desio uz MNK Samirče. Odtad je futsal postao više od igre, način života, mjesto gdje sam počeo izražavati emociju, takmičarski duh i želju za napretkom”, prisjetio se Hodžić početaka svoje karijere.
U sezoni 2016/17 se pridružio MNK Željezničar. Situacija u futsalu je nešto drugačija – MNK Željezničar i današnji Futsal Željezničar nisu isti klubovi, dok je GFC Sarajevo tek nedavno postao dio porodice FK Sarajevo – ali, tehnički, za Nedžada Hodžića se može reći da je nosio dresove i Želje i Sarajeva.
“Bio sam član MNK Željezničar u periodu kada je klub imao snažnu futsal scenu. Ta vremena nosim u izuzetno lijepom sjećanju. Atmosfera je bila drugarska na čelu sa trenerom Harisom Rokšom, kojeg ovog prilikom puno pozdravljam i direktorom Ahmedom Muftićem. Tu su bila vrlo poznata futsal imena, Novoselci, Mirza Ajanović, Ermin Salčin, Adnan Alihodžić i drugi koji su ostavili trag. Igrali smo sa mnogo srca, često bez velikih sredstava, ali sa velikom željom da predstavljamo ime Željezničar na dostojanstven način. Utakmice su znale biti izuzetno posjećene, a nositi plavi dres je bio ponos za svakog od nas. Što se tiče razlike između MNK Željezničar i Futsal Željezničar, može se reći da su to dva različita vremena s različitim okolnostima. Nekadašnji MNK Željezničar je bio više orijentiran na entuzijazam i ljubav prema futsalu, a današnji Futsal Željezničar djeluje u nešto profesionalnijim okvirima, s većim fokusom na razvoj mladih igrača, trenerskim kadrom i strukturiranim pristupom treninzima te takmičenju. Također, današnji futsal se generalno razvio i unaprijedio u pogledu taktike, fizičke spreme i infrastrukture, a klubovi su se prilagodili tim standardima. Bez obzira na to koliko su se vremena i uslovi promijenili, ime Željezničar i dalje nosi težinu i emociju”, priča Hodžić za Sport1 i Oslobođenje.
A onda je uslijedilo ono što će obilježiti njegovu futsal karijeru: Dolazak u Centar, koji će nešto kasnije postati GFC Sarajevo.
“Nakon pet godina, naravno da nije lako otići iz Sarajeva. Oni su postali dio mene. Puno je emocija kada pogledam unazad, ali evo kako bih to sumirao: Porodica, bez dileme. To je bio kolektiv koji te prihvati kao svog. Od direktora, preko trenera do saigrača, pa do mog fizioterapeuta Damketa, s kojim sam se najviše družio. Mislim da mu je malo lahnulo kako sam otišao, ali ću mu ja opet ići. Svi smo gurali u istom smjeru i kada je išlo i kada nije. Držali smo se zajedno. Iskreno, i zadovoljan sam i nisam svojim periodom u GFC-u. Povreda me unazadila i moglo je to ići puno bolje. Nismo iskoristili prilike koje smo mogli. Bilo je i pobjeda i teških momenata, ali kada uzmem u obzir dvije teške povrede, dao sam maksimum, ostavio sam neki trag. Posebno mi je važno da uzdignute glave odlazim iz GFC-a, s poštovanjem i čistim odnosima. To nema cijenu. Bilo je puno dobrih utakmica i GFC će mi uvijek ostati na posebnom mjestu u mom srcu. Nadam se da vrata nisu zauvijek zatvorena, jer život piše razne priče”.
Najteža mu je, očekivano, bila prošla sezona u kojoj se Sarajevo borilo za opstanak, iako je samo godinu prije bilo nadomak osvajanja titule šampiona.
“Posljednja sezona nam je bila rezultatski najteža. Borba za opstanak do zadnjeg kola. Borba protiv svega i svačega, hajmo reći. Izgubili smo neke važne igrače, trenera kojeg nije lako zamijeniti, mladi još nisu bili spremni preuzeti uloge, povrede, psihološki pritisak i očekivanja nakon prošle sezone u kojoj smo igrali finale. Kako je sezona odmicala, pritisak je rastao i sve je bilo teže. Nismo uspjeli održati neku mirnoću u ekipi, što je po meni utjecalo na koncentraciju igrača. Po meni, puno ranije smo mogli obezbijediti opstanak, a ušli smo sa očekivanjima za nešto više. Ipak, na kraju, uz trenera Ajanovića, uspjeli smo izvući opstanak i igrati finale Kupa. Iz nečega lošeg, uspjeli smo izvući ono najbolje. To je sastavni dio sporta, iz takvih situacija treba izvući najbolje lekcije u budućnosti”, ističe donedavni futsaler GFC-a.
Ljubitelji futsala su navikli da ga na terenu gledaju zajedno sa prezimenjakom Jasminom, a sada je i ta etapa “pauzirana”.
“Jasmin i ja smo kao braća, iako to nismo na papiru. Velika je veza u srodstvu između nas. Posebna je priča bila dijeliti svlačionicu s njim. Imao sam nekog na koga se mogu osloniti i nekog ko te razumije i tu je za tebe uvijek. Naravno, rastanak je emotivan i od njega i od kluba, ali tako je to u sportu. Puno promjena i novih početaka. Drago mi je što je ta naša veza čvrsta i izvan terena, tako da mi nećemo mnogo nedostajati jedan drugom. Tu smo mi, družimo se. Ko zna, možda nekad opet zajedno u novom klubu”, izjavio je Hodžić za Sport1.
Hodžić je dugo u bh. futsalu i pravi je sagovornik za analizu pozitivnih i negativnih promjena koje je Premijer liga doživjela kroz godine.
“Mogu reći da se Premijer futsal liga BiH promijenila u mnogo aspekata, i pozitivnim i negativnim. Organizacijski i medijski je to napredovalo. Nekada su rezultati kasnili danima, danas imamo prenose uživo, objave na društvenim mrežama, snimke golova. Liga je medijski vidljivija, što znači više publike i interesa. Neki klubovi su značajno poboljšali infrastrukturne uslove, bolje su dvorane, oprema… Nije to još na top nivou, ali je napredak očigledan. Ono gdje liga tapka u mjestu je finansijska nestabilnost klubova. I dalje mnogi klubovi preživljavaju iz mjeseca u mjesec. To se odražava na kontinuitet igrača. Mnogi klubovi se gase, nema dugoročnog plana. Sudijska organizacija i kriterij – napredak postoji, ali još ima prostora. U nekim momentima, nisu isti kriteriji prema svim ekipama. Danas je futsal moderniji i profesionalniji, ali je po mom mišljenju i dalje nedovoljno stabilan da bi se liga kontinuirano razvijala. Potencijala ima, samo ga treba dalje usmjeriti”, smatra donedavni futsaler Sarajeva.
Razlog za odlazak iz Sarajeva su poslovne obaveze i selidba. No, njegova futsal karijera neće stati. A gdje bi je mogao nastaviti?
“Poslovne obaveze su mi trenutno prioritet, to me dovelo do nemogućnosti prisustva treninzima i odlaska iz GFC-a. To je Premijer liga, a s nekim manjim brojem treninga bi bilo teško to posložiti. Ipak je GFC jako ozbiljan klub sa ozbiljnim trenerom i upravom. Mislim da sam donio najbolju odluku i po mene i po klub. Ipak, sport mi je i dalje važan dio života i dio mene. Trenutno razmatram mogućnosti. Nisam donio konačnu odluku, ali sam siguran da ostajem u futsalu. Imam još šta za pokazati. Povreda je iza mene, osjećam se dobro. Vjerovatno ćete me vidjeti opet u nekom novom dresu, ali ima još do početka sezone. Bilo je i nekih poziva, pa vidjet ćemo”, zaključio je Hodžić.