Na javnom literarnom konkursu povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u organizaciji JU „Centar za kulturu i edukaciju“ Vareš i Opće biblioteke Vareš, u kategoriji srednjoškolskog uzrasta prvo mjesto osvojila je Nadža Sirćo, učenica III razreda medicinske tehničke škole (smjer fizioterapeutski tehničar) MSŠ „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo.
Pobjednički rad prenosimo u cjelosti:
“Nezavisnost moje domovine je odgovornost moje generacije”
Postoje datumi koji nisu samo brojevi u kalendaru, već su otkucaji kolektivnog građanskog srca. Oni ne prolaze, ne blijede, već postaju dio našeg zajedničkog pamćenja. Takav je i Prvi mart, dan kada je ime moje domovine izgovoreno odlučno, sa vjerom i nadom, uprkos neizvjesnostima tog vremena. Taj datum urezan je u pamćenje poput slova isklesanog u kamenu, trajan, postojan, poput zavjeta koji se ne zaboravlja.
Kada izgovorim ime Bosna i Hercegovina, ne izgovaram samo naziv jedne zemlje. Izgovaram stoljeća sabrana u jednom dahu. Izgovaram rijeke što su svjedočile i tišini i oluji, rijeke koje su se topile u krvi naših sinova. Izgovaram planine što su podnosile i snijeg i vatru, gradove koji su znali gorjeti, ali nikada nisu zauvijek sagorjeli. Ova zemlja nije nastala lahko, ona je proistekla iz iskušenja, iz patnje i iz ponovnog uzdizanja.
Nezavisnost domovine nije vatromet koji zasja pa nestane nakon nekoliko minuta. Ona je tiha, ali uporna prisutnost poput svjetla koje gori u sobi i napominje da kuća ima domaćina. Nije to riječ iz protokola, već zavjet da će se sloboda čuvati kao najdragocjenije naslijeđe, ali i kao najzahtjevnija obaveza. Jer sloboda, ako se ne njeguje – vene.
Moja generacija nije bila na raskršćima historijskih odluka. Nismo bili pred referendumskim pitanjem, nismo slušali odjeke nemirnih vremena. Mi smo baštinci tih odluka, nasljednici izbora donesenih u ime budućnosti, u ime nas. Zato nezavisnost moje domovine nije samo uspomena na hrabrost prethodnih naraštaja, ona je ogledalo u kojem se danas ogleda moja odgovornost.
Šta znači biti dostojan nezavisne domovine? Znači razumjeti da država nije samo granica, nego zajednica. Da zastava nije samo platno, nego simbol žrtve i nade. Da himna nije samo melodija, nego podsjetnik na ono što smo bili i na ono što moramo biti. Živimo u vremenu brzine, u svijetu u kojem se odluke donose naglo, a stavovi lahko mijenjaju. Upravo u toj prolaznosti, nezavisnost traži postojanost. Traži da budem čvrsta i sigurna u vrijednostima, a blaga u ophođenju, odlučna u istini, a plemenita u dijalogu. Jer domovina se ne brani samo u granicama, brani se karakterom.
Ako želim da moja domovina bude pravedna, moram biti pravedna. Ako želim da bude uređena, moram poštovati red. Ako želim da bude dostojanstvena, moram i sama živjeti dostojanstveno. Nezavisnost je odgovornost jer podrazumijeva svijest da svaka moja odluka ima težinu – u načinu na koji govorim o drugom, u načinu na koji biram znanje umjesto predrasude, u načinu na koji reagujem na nepravdu. Upravo u tome se ogleda moj odnos prema domovini.
Nezavisna država ne počiva samo na institucijama, ona počiva na moralnoj snazi svih građana. Često čujem kako mladi govore o odlasku i o potrazi za sigurnijim horizontima i ne osuđujem te težnje. Samo se pitam: hoće li ova zemlja imati budućnost ako njena mladost ne prepozna svoju ulogu u njenom oblikovanju? Ko će čuvati nezavisnost ako je mi ne budemo osjećali kao vlastitu odgovornost?
Nezavisnost se ne slavi samo svečanim akademijama, prigodnim govorima i čestitkama. Ona se slavi i poštuje poštenim radom, savjesnim učenjem i nepokolebljivom vjerom da se dobro može graditi. Moja generacija mora razumjeti da sloboda nije završena bitka, nego trajna briga. Ona je poput plamena, ako ga ne čuvamo – ugasit će se, ako ga štitimo – grijat će i one koji dolaze poslije nas.
Zato moja odgovornost nije velika u riječima, nego u djelima. U tome da učim kako bih sutra znala voditi, a ne slijepo slijediti. U tome da budem glas razuma, a ne glas podjele. Da poštujem različitost kao bogatstvo, a ne kao prijetnju. Da biram istinu, čak i kad je teža od šutnje. Domovina nije savršena, ali nijedna nije. Ona je živa, nesavršena i ranjiva, baš kao i njeni ljudi. Upravo zato traži ljubav koja nije slijepa, već svjesna.
Prvi mart me podsjeća da sloboda nije podrazumijevana i da je neko morao vjerovati u nju onda kada je bilo najteže. Danas je na meni da vjerujem u nju onda kada je najlakše posumnjati. Nezavisnost moje domovine je odgovornost moje generacije, jer smo mi most i spajamo prošlost i budućnost. Ako taj most oslabi, razdvojit će se ono što je bilo i ono što treba doći. Ako ga učvrstimo znanjem, radom i poštenjem, preko njega će koračati sigurni koraci novih naraštaja.
Dok se zastava ponosno zavijori, dok se čestitke izgovaraju i himna dostojanstveno odzvanja, ja ne osjećam samo ponos – osjećam obavezu. Osjećam obavezu da budem bolja, odgovornija i dostojna zemlje koja je izabrala slobodu. Jer nezavisnost nije samo dar prošlosti, ona je zavjet budućnosti, a ja sam dio te budućnosti.
Nadža Sirćo
MSŠ “Musa Ćazim Ćatić” Olovo
III razred medicinske tehničke škole
Smjer: fizioterapeutski tehničar