Jedan kratki post o Bobovcu…
Bobovac nije samo stari grad na brdu.
Piše: Tea Manko
On je mjesto gdje kamen još uvijek pamti vrijeme u kojem se odlučivalo o sudbini Bosne. Mjesto gdje su bosanski vladari čuvali svoju porodicu, svoje blago, svoje povelje i kraljevsku krunu. Nekada snažan, ponosan i gotovo neosvojiv, danas stoji tiho, kao ruševina koja ne traži pažnju, ali je zaslužuje više nego mnoge glasne priče.
Kada se popnete prema Bobovcu, ne dolazite samo do ostataka zidina. Dolazite do prostora u kojem se susreću priroda, historija i ono duboko ljudsko osjećanje pripadnosti. Šume, stijene, staze i tišina oko grada kao da čuvaju sjećanje na ljude koji su ovdje živjeli, branili se, nadali se i vjerovali da će njihova Bosna trajati.
Danas Bobovac ne govori kroz raskoš. Govori kroz ostatke. Kroz kamen koji je napukao, kroz zidine koje su preživjele vijekove, kroz travu koja raste tamo gdje su nekada prolazili vladari, vojnici, majstori i putnici.
U toj tišini leži njegova ljepota.
Bobovac nas uči poštovanju. Prema prošlosti. Prema zemlji. Prema ljudima koji su prije nas gradili, čuvali i sanjali.
Zato Bobovac za Vareš nije samo historijski lokalitet. On je priča o identitetu, korijenima i Bosni koja je postojala, stvarala, borila se i ostavila nam naslijeđe koje ne smijemo prepustiti zaboravu.
I možda baš zato, kada stojimo gore, među njegovim ostacima, ne osjećamo samo prošlost.
Osjećamo da pripadamo nečemu većem.
Da li znate neku priču, legendu, porodično sjećanje ili zanimljiv podatak o Bobovcu? Da li ste ga posjetili i šta ste tada osjetili? Možda ste od starijih čuli neku predaju o kraljici Katarini, Radaku, starim putevima, skrivenim mjestima ili životu oko Bobovca.