Integracija osoba s invaliditetom na tržište rada jedno je od najzapostavljenijih, ali i najvažnijih društvenih pitanja u Bosni i Hercegovini.
Prema procjenama Agencije za statistiku BiH, čak četvrtina stanovništva živi s nekim oblikom invaliditeta, dok je njihova stopa zaposlenosti i dalje višestruko niža od opšte, koja je već među najnižim u Evropi. Rezultat su desetine hiljada ljudi koji mogu i žele raditi, ali ostaju izvan Sistema, što nije samo socijalni problem, već i ozbiljan udar na ukupnu ekonomsku produktivnost države.
Upravo zbog toga, pitanje uklanjanja barijera i omogućavanja profesionalne rehabilitacije mora biti strateško, a ne humanitarno. O tome detaljno govori Azur Kuduzović, asistent na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji godinama radi sa slijepim i slabovidnim osobama na razvoju njihove samostalnosti i profesionalnih kompetencija. U razgovoru pojašnjava zašto inkluzija nije milostinja, te kako pristupačnost, od tehnologije do arhitekture, direktno određuje ko će dobiti šansu da ravnopravno učestvuje u savremenom radnom okruženju, a ko nažalost ne.
Diverzitet i efikasnost
Kuduzović na početku naglašava da je integracija osoba s invaliditetom u radno okruženje puno više od moralnog čina.
“Integracija osoba s invaliditetom u radno okruženje ne treba se primarno posmatrati kao filantropska ili isključivo etička kategorija, već kao imperativ socijalne, ekonomske i organizacijske efikasnosti”, rekao je.
Kako objašnjava, raznovrsnost sposobnosti i pristupa poslu ne donosi samo inkluziju nego i stabilnost i inovativnost organizacijama. “Kroz diverzitet mogućnosti osigurava se povećana otpornost i inovativnost radne snage”, pojasnio je.
To znači da društvo ne smije gledati na osobe s invaliditetom kao na teret, nego kao na resurs kojem je potrebno omogućiti pristup tržištu rada.
Podrška proizvodi kompetenciju
Kuduzović ističe da potencijal postojećih i budućih radnika s invaliditetom nikada neće biti ostvaren bez sveobuhvatne rehabilitacije i bez uklanjanja različitih oblika barijera.
“Potencijalni doprinos osoba s invaliditetom, uključujući i one sa senzornim oštećenjima, zahtijeva adekvatnu profesionalnu rehabilitaciju i eliminaciju barijera u svakom smislu te riječi”, naglasio je.
To je naročito važno za osobe s oštećenjem vida, gdje, kaže, mogućnost zapošljavanja direktno zavisi od stepena podrške koju sistem omogućava.
Prema njegovim riječima, uz asistivnu tehnologiju, tiflotehnička pomagala, odnosno specijalizirane uređaje i sredstva namijenjena osobama s oštećenjem vida, prilagođeno radno mjesto, ali i pristupačan javni prostor i javni prijevoz, funkcionalna ograničenja vida mogu se u velikoj mjeri kompenzirati.
“Sva funkcionalna ograničenja vida se mogu uspješno kompenzirati, omogućavajući kompetentno obavljanje visoko specijalizovanih zadataka u savremenom poslovnom okruženju”, pojasnio je.
Time se, dodaje, “drastično širi dijapazon zanimanja” koje osobe s oštećenjem vida mogu obavljati.
Samostalno kretanje – preduvjet profesionalne autonomije
Za punu uključenost u radno okruženje, presudna je sposobnost samostalnog dolaska na posao i kretanja unutar radnog prostora. Kuduzović posebno ističe segment rehabilitacije koji se odnosi na orijentaciju i kretanje s bijelim štapom.
“Od velike važnosti za uspostavljanje pune profesionalne autonomije jeste rehabilitacijski segment orijentacije i kretanja sa bijelim štapom”, rekao je.
Ove vještine, naglašava, ne utječu samo na funkcionalnu neovisnost, nego i na rušenje predrasuda u društvu. Samostalno kretanje smanjuje stigmu, povećava produktivnost i potvrđuje da je ulaganje u specijalizovanu rehabilitaciju dugoročno isplativa investicija u ljudski kapital.
“Dokazuje se da je sistematsko ulaganje u specijalizovanu rehabilitaciju za slijepe i slabovidne osobe, ali i druge osobe s invaliditetom direktna i isplativa investicija u ljudski kapital, a ne samo trošak društvene odgovornosti”, istakao je.
Sistemski umjesto projektno
Društvo, smatra Kuduzović, još uvijek gleda na pitanja pristupačnosti i inkluzije kao na jednokratne projekte ili kao priliku za promotivne aktivnosti.
“Potrebno je da se svijest društva i vladajućih struktura prevaziđe rješavanje ovih pitanja kroz projektne aktivnosti”, upozorio je.
Okruženje mora biti kontinuirano pristupačno, a ne samo povremeno prilagođeno. Zato ga posebno zabrinjava kada se postojeća rješenja trajno uklone, kao što se, navodi, desilo prilikom rekonstrukcije dijela ulice na Skenderiji, gdje taktilne vodilice nisu vraćene.
“Kako onda da očekujemo potpuno uključenje i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom kada im trajno uništimo arhitektonsku podršku za samostalnost i nezavisnost?!”, poručio je.
Ovaj primjer, ističe Kuduzović, najbolje pokazuje koliko posljedice pojedinačnih propusta mogu biti dalekosežne.
U tom kontekstu, važno je spomenuti i napore Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH, koji posljednjih godina pokušava sistemski jačati zapošljivost kroz programe subvencioniranja plata, prilagodbe radnih mjesta i podrške poslodavcima. Iako ovi modeli pokazuju da institucionalna intervencija može dati mjerljive rezultate, stručnjaci upozoravaju da nijedan fond, ma koliko funkcionalan bio, ne može nadomjestiti nedostatak dostupne infrastrukture, pristupačnog javnog prostora i trajne političke odgovornosti. Fond može biti snažna poluga promjene, ali samo ako se uklopi u širi, dosljedan i dugoročan sistem podrške.
Riječi Azura Kuduzovića podsjećaju da je profesionalna rehabilitacija temelj modernog, pravednog i produktivnog društva, a ono počinje tek kada prestanemo očekivati da ljudi budu zahvalni za pristup koji bi im trebao pripadati po pravu, a ne po dobroj volji.